Ankilozantni spondilitis ili Bechterevljeva bolest je kronična upalna reumatska bolest koja najčešće zahvaća kralježnicu i sakroilijačne zglobove, no može utjecati i na druge zglobove, organa te na oči. Etiologija bolesti je multifaktorijalna, što znači da više različitih uzročnika doprinosi njezinu razvoju. Jedan od glavnih faktora rizika za razvoj Ankilozantnog spondilitisa jest genetička predispozicija. Oko 90% pacijenata s Ankilozantnim spondilitisom izražava HLA-B27 genotip, što ukazuje na snažnu povezanost ove bolesti s određenim genetskim markerima.

Međutim, prisutnost HLA-B27 nije ni nužna ni dovoljna za razvoj bolesti, što upućuje na važnost drugih genetskih, ali i okolišnih čimbenika.Upalni procesi koji dovode do simptoma Ankilozantnog spondilitisa mogu biti potaknuti različitim okidačima. Infekcije, posebno one gastrointestinalnog i urogenitalnog trakta, mogu imati ulogu u aktivaciji imunološkog sustava koji zatim pogrešno napada vlastita tkiva organizma, u ovom slučaju tkiva zglobova i kralježnice. Osim toga, prisutnost kronične upale može biti povezana s fizikalnim stresom i mehaničkim opterećenjem, osobito u osoba koje se bave teškim fizičkim radom ili imaju povijest ozljeda.Unatoč tome što se točan uzrok Ankilozantnog spondilitisa još uvijek istražuje, razumijevanje genetskih faktora i okidača bolesti ključno je za razvoj efikasnih metoda liječenja. Kako dolazi do nastanka ankilozantnog spondilitisa i koje su mogućnosti liječenja područje je intenzivnog medicinskog istraživanja, a u otkrivanju novih terapeutskih pristupa genetika igra sve značajniju ulogu. Identifikacija rizičnih gena i razumijevanje molekularnih mehanizama koji stoje iza bolesti mogu pomoći u razvoju ciljanih terapija koje će ublažiti simptome bolesti i spriječiti njezin napredak, omogućujući pacijentima bolju kvalitetu života.Simptomi Ankilozantnog spondilitisa mogu varirati od blagih do vrlo izraženih, a najkarakterističniji su kronična bol i ukočenost u donjem dijelu leđa ili u području zdjelice, koji se često pojačavaju nakon razdoblja mirovanja, posebice noću i rano ujutro. Osim toga, pacijenti mogu iskusiti umor, gubitak apetita i opće malaksalost kao dio sistemskih simptoma. Bolest može zahvatiti i periferne zglobove te uzrokovati entezitis – upalu mjesta na kojima tetive ili ligamenti ulaze u kost.Dijagnosticiranje Bechterevljeve bolesti ponekad može biti izazov, jer su simptomi često nespecifični i mogu se preklapati s drugim oblicima artritisa ili muskuloskeletnih poremećaja. Rana dijagnoza je ključna za uspješno upravljanje bolesti i smanjenje rizika od dugoročnih oštećenja.

U dijagnostičkom procesu koriste se različite metode, uključujući anamnezu, fizički pregled, laboratorijske testove na prisutnost upale (kao što su C-reaktivni protein i brzina sedimentacije eritrocita) i genetsko testiranje na prisutnost HLA-B27 antigena.Međutim, ključne za potvrđivanje dijagnoze Ankilozantnog spondilitisa su radiološke tehnike poput rendgenskog snimanja i magnetske rezonance (MRI), koje mogu otkriti karakteristične promjene na sakroilijačnim zglobovima i kralježnici. Razumijevanje kako dolazi do nastanka Ankilozantnog spondilitisa i koje su mogućnosti liječenja uvjetovano je točnom dijagnozom, koja omogućuje pravovremeno primjenjivanje terapijskih postupaka. Navedeno ukazuje na nužnost multidisciplinarnog pristupa uključujući reumatologa, ortopeda i fizioterapeuta kako bi se postigla optimalna kontrola bolesti i očuvala funkcionalnost pacijenta.Liječenje Ankilozantnog spondilitisa ili Bechterevljeve bolesti zahtijeva sveobuhvatan pristup koji uključuje farmakološke i nefarmakološke terapije usmjerene na kontrolu simptoma i spriječavanje progresije bolesti. Nefarmakološki pristupi obuhvaćaju fizikalnu terapiju i vježbe koje su ključne za održavanje pokretljivosti zglobova i snage mišića, kao i za smanjenje boli. Redovite stretching vježbe i vježbe snage mogu pomoći u očuvanju fleksibilnosti kralježnice i generalnog fizičkog stanja.Kada je riječ o farmakološkom liječenju, nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAID) su prva linija terapije i koriste se za smanjenje boli i upale.

U slučajevima kada NSAID-i ne pružaju dovoljnu olakšicu ili kada postoji visok rizik od komplikacija, mogu se primijeniti biološki lijekovi, osobito inhibitori faktora nekroze tumora (TNF inhibitori) koji su pokazali značajnu učinkovitost u smanjenju upalnih procesa inherentnih Ankilozantnom spondilitisu.Dodatno, u slučajevima teških oštećenja zglobova ili kada konzervativne terapije ne daju rezultate, može se razmotriti kirurška intervencija. Kirurgija može obuhvatiti zahvate poput zamjene zgloba ili spinalne fuzije, ovisno o lokalizaciji i ozbiljnosti oštećenja.Važan aspekt liječenja je i edukacija pacijenata o prirodi bolesti, o tome kako dolazi do nastanka Ankilozantnog spondilitisa te koje su mogućnosti liječenja, kao i o načinima samopomoći i prilagodbi životnog stila koji mogu poboljšati njihovo opće stanje. Pružanje psihološke podrške i pomoć u suočavanju s kroničnim bolovima su također važni, jer bolest može imati značajan utjecaj na kvalitetu života i emocionalno stanje pacijenta.Kombiniranjem farmakoloških tretmana s promjenama u životnom stilu, fizikalnom terapijom i, po potrebi, kirurškim zahvatima, može se postići značajno poboljšanje u upravljanju simptomima Ankilozantnog spondilitisa i smanjiti njegov utjecaj na svakodnevne aktivnosti pacijenata.
Tagovi: Biološka terapija, Fizikalna rehabilitacija, Genetska predispozicija, Imunološki odgovor